istinite sudbine ljudi
Zahvaljujem se gospodinu Ishaku Koloniću.
U njegovoj knjizi pronašla sam povijest Biščevića
Prezime po funkciji
Prezime Biščević je, po svemu sudeći, nastalo po tome što je rodonačelnik ovog roda obavljao neku funkciju u i oko grada Bihaća. U ovom prezimenu, u njegovom sadržaju, treba podrazumijevati Bihać-kapetan, iz razloga što se nastavci –ović i –ević dodaju samo osnovama koje podrazumijevaju neku osobu, a ne geografsko ime. Na osnovu dosadašnjih saznanja u Bihaćkoj se kapetaniji, kroz 244 godine njenog postojanja (1592.-1835.) izmijenila 23 kapetana koji su nosili titule paša, aga i begova. Posebnost Bihaćke kapetanije u odnosu na druge u Bosni i Hercegovini, kojima je u najviše slučajeva kapetanska dužnost bila u rukama određenih porodica, ogledala se u tome što su njeni kapetani pripadali raznim porodicama. Posljednji bihaćki kapetan,
Mehmed-beg, za kojeg znamo da je obavljao tu dužnost od 1824. godine, nosio je prezime Biščević, a imao je i titulu paše. O porijeklu Biščevića u bosanskoj krajini, zapisano je od Ali-bega Biščevića početkom 19. stoljeća. Da je predak Biščevića bio Hrustan-beg Ćehaja, ferhat paše Sokolovića, koji je bio sandžak-beg u Klisu. Izvjesno je, međutim, da je svim Biščevićima i svakom posebno zajedničko to, da im je rodonačelnik bio kapetan upravo u Bihaćkoj kapetaniji i da su po tome njegovi nasljednici prozvani Biščevićima.
Po rodbinskoj ili nekoj drugoj vezi
Za ovo prezime vežu se prezimena: Haduraga, Velagić, Lipovača i Hasumović.
Zahvaljujem se gospodinu Ishaku Koloniću. U njegovoj knjizi pronašla sam povijest Biščevića
Moj djed, Malić beg Biščević, živio je u centru grada Sanskog Mosta, bio je vrlo bogat i imao veliko imanje. Cijelo selo Čaplje bilo je njegovo, zajedno s kmetovima koji su ga obrađivali. Na tom posjedu imao je i kuću u kojoj bi boravio kada je obilazio imanje.
Ne pamtim djeda, nego samo priče starijih. Bio je oženjen svjetski čovjek koji je živio pomalo boemski.
Žena mu je bila boležljiva i ubrzo je umrla. Nakon njezine smrti, djed se zaljubio u Njemicu Šteficu Stabl, časnu sestru koja je njegovala njegovu ženu. Otac joj je bio inženjer, stric svećenik, a imala je i sestru. Ukrao ju je i posjeo na motor kojim su pobjegli ravno u Istambul gdje su ostali godinu dana. Ondje su je podučavali islamskim običajima i tradiciji, svemu onome što je potrebno da prijeđe na Islam. Vratila se kao prava muslimanka, begovica Nura jer se u međuvremenu i udala za Malić bega. Klanjala se pet vakata, a dimije je nosila do smrti. Njezini su tražili mog djeda da ga ubiju. Odrekli su se Nure, a ona njih nikad nije spominjala. Nitko od nas nije znao da je Nena Nura bila katolkinja. Kad sam imala 12 godina, sjedila komšinica kod mame, a ja sam se tu nešto motala. Mama veli: „Valaj mojoj svekrvi nitko ne bi rekao da je inevjerka, samo ne zna reći horoz, nego oroz!“ Nura je rodila četvero djece. Hasana, Muju, Muhameda i Šefku.
Djed dovede drugu ženu u kuću na selu, Fatu, koja mu rodi dvoje djece.
I. Svjetski rat
Sve je rasturio. Srbija oduzima sva begovska imanja i daje kmetovima. Kad je djed čuo da više nema ništa, samo kuću u Sani i malo bašče, sjela u jedan fijaker, a u drugi svirači, i tako danima. Nedugo je zatim i umro. Nena Nura osta sama s četvero djece, a Fata na selu s dvoje. Fata je dolazila na Pazar u Sanu. Obavezno Neni Nuri na ručak da piju kahvu eglenišu. Bile su prave prijateljice, stalno su si pomagale. Nena Fati šećera, odjeće, a Fata njoj masna sira. Tako je bilo i za vrijeme oslobodilačkog rata. Ni po čemu se nije vidjelo da je to begovska kuća u kojoj se rodio moj otac Muhamed kojega su svi zvali Hamo. Sjećam se jednog velikog ogledala, kristalnog s pozlatom, fotelja presvučenih crvenim baršunom s pozlatom, bakrenog suđa tendžera, s poklopcima mjesecom i zvijezdom, Sahana. To je jedino Nena krila i sačuvala. Sjećam se da je lijepo mirisalo iz tendžera. Moj otac s troje djece, ženom i bratom Hasanom seli u ljubijski rudnik. Znao je više zanata, bio je svastar, amidža Hasan bio je stolar. Moj se otac zaposlio na žičari koja prevozi rudu s brda do željezničke stanice. Stanovali smo na brdu u kući austrijskog stila. Za vrijeme austrijske vladavine, ona je služila kao kancelarija. Mi, djeca, odrastali smo. Jednoga dana dogodila se nesreća na poslu i pogine amidža Hasan. Strina osta na Sani s Nenom Nurom i petero djece.
Rat u Ljubiji
Bijeg pilota Franje Kluza iz crne legije avionom u Prijedor i Ljubiju koje su držali Partizani. Dok su ljubijski rudari pravili bombe, Franjo Kluz je Nijemce napadao tim istim bombama i to sve dok u jednom takvom trenutku nije izgubio život. Tada je proglašen narodnim herojem te je u Ljubiji podignut spomenik njemu i rudarima. Nažalost, uklonjen je za Bezimenog rata. Počele su se smjenjivati vojske. Kad se sve vojske povuku, u Ljubiji zavlada zatišje i to je vrijeme koje ću pamtiti. Moga brata Haru koji je bio mlađi od mene 3 godine, zvali smo Zvrk. Čuvala sam ga i stalno trčala za njim, nikad ne znaš što bi mogao napraviti. U blizini kuće bila je lokomotiva-radiona s raznim strojevima. Tata je bio ranjen u nogu, išao je u posjet majci Nuri, vraćao se vozom, a partizani koji su napali voz, ranili su ga kao civila. Otac je ležao, rekao nam je da odemo do radione i donesemo karabita jer nije bilo struje. U radioni je sve bilo razbacano, razvaljeno, karabit i papiri na zemlji, a Zvrk se pentra po strojevima. Ja kupim karabit u kanticu i ugledam jedan crtež čovjeka sa strijelom u glavi. Uzela sam crtež i primila brata za ruku dok se nije oteo, popeo na lokomotivu i povukao zviždaljku. Glasan zvižduk lokomotive se prolamao, a mi smo bježali. Otac je ležao, vidio je papir u mojoj ruci i pitao me što je to. Crtež je zapravo predstavljao opis nesreće na radu. Na cirkulatoru se odlomila klipa i odletjela pravo tatinom bratu Hasanu u mozak. To je bio prvi put da sam vidjela oca kako plače. Smjena raznih vojski bila je stresna za mog oca koji mrzio oružje i rat. Kad su se partizani povlačili, naredili su ocu da digne žičaru u zrak. Znao je koje stupove treba minirati, srušio je sve i sakrio se u tunel. Kad su stigli Nijemci, pitali su za stručnjake za žičaru. Znalo se da je to Hamo pa su ga uhvatili i natjerali da izgradi novu žičaru, a ruda pravo u Njemačku. Nedugo nakon toga, nailaze partizani, a otac se ponovo sakrije u tunel, oni ga nađu i natjeraju da ponovo uništi žičaru. Bježao je i od jednih i od drugih, rat i oružje je mrzio. Bilo mu je važno samo da preživimo. Smjena vojski pa opet zatišje, nikoga nema. Išla sam sa Zvrkom po ugalj koji je bio u spremištu za lokomotive. Dok sam se okrenula, njega više nije bilo.Trčim vidim on gura vagon prema spustu gdje su sajlama spuštali vagone s rudom do željezničke stanice okomito. Gurnu vagon prazan bez sajle niz strminu, bojala sam se da se ne popne, što je on znao uraditi. Noge su mi se odsjekle. Kad sam dolje pogledala, vagon nije išao po štreki.
Strmoglavio se pa leti zrakom.
O Narodno - oslobodilačkom ratu
Moj prvi susret s Nijemcima, bio je u Sani. Došli smo u posjet majki Hasibi. Nešto zatutnji, čopor djece istrči na cestu, a ja s njima. Digla se velika prašina, kolona tenkova tutnji. Mi djeca digli nogu do glave, pozdravljamo Nijemce kao jedan. Čuli smo priču starijih da nam to nisu prijatelji. U Ljubiji, oko naše kuće, bili su bunkeri. Švabe su se svaki dan postrojavale. Bili su vrlo uredni, čizme im se sjaje, uniforme utegnute, stoje u stroju i pregledavaju jesu li im ruke čiste. Za djecu je to bila predstava. Imali su svog doktora. Kad sam imala 7 godina, razboljela sam se, dobila sam upalu bubrega i bila sva natečena. Došao je njemački doktor, a ja sam rukom podigla kapke da ga vidim. Pregledao me, odveo je moju majku da joj pokaže biljke od kojih će mi kuhati čaj. Kad sam prizdravila, vidim ja doktora Švabu kako ulazi u bunker, ja za njim provirim, a on meni na njemačkom govori da dođem: „Komm, komm!“ Bojažljivo sam ušla, a on mi da čokoladu i bombon koji stavim u usta pa brzo potrčim da se pohvalim. Kako sam trčala, bombon mi se zaletio u grlo, počela sam se gušiti i pala sam. Istrča Švabo, stisnu me, a bombon izleti van. Tako me doktor dvaput spasio.
Otac je popravio žičaru i bio kod kuće. Gledamo dolje oko radione, ide jedan veliki vol. U životu toliku grdosiju nisam vidjela. I švabe gledaju. Njih šestorica trk niz brdo po tog vola. Dovedoše ga u veliku veškuhinju. Dođoše po oca da im pomogne da ga zakolju. Moj otac je vidio u tome priliku, bit će mesa. Tad nije bilo niti kruha.
Šest vojnika jedva su svladali i zaklali vola.
Otac raskomada i stranžira grdosiju. Od Švaba je tražio drob, ali oni nisu dali. Kuhali su glavu u veš loncu, uzeli su juhu, a ocu dali pan vangl mesa. Drob su dvojica Švaba zakopala kompletan u bašču. Ja i Hare gledali smo kad su se Švabe udaljile. Mi na tu rupu stanemo, a ono se ljulja kao na trampolinu – udarismo skakati! Trči Švabo, maše rukama i viče: „Vek, vek!“ Tata nas je zaključao u špajzu da jedemo to meso. Meni je bilo mučno, neukusno i neslano bez kruha.
Vol je pobjegao s druge strane brda gdje je nova cesta koju su čuvale Švabe.
Nas, djecu, držali su pod ključem da se ne izlajemo. Ubili bi nas da su vidjeli to meso.
Susret s Partizanima
Kad su se Švabe povlačile, kažu: „Dolaze rogati vragovi Partizani!“ I sad mi, djeca, čekamo koje će se to rogate životinje pojaviti.
Švabe su minirale bunkere uz kuću. Mama nas je držala na okupu i čekamo Partizane. Tata po običaju bježi u tunel. Dolaze Partizani – ljudi s trorogim kapama. Mama viče: „Stanite, stanite, minirano!“ Partizan s trorogom kapom uperio je pušku u nju i dreknu: „Drugarice, da nisi rekla, sviju bih vas postrelj'o!“ Mi smo se stresli, svih četvero, stisnuli smo se uz mamu kao pačići. Na kraju partizanske kolone idu žene u širokim suknjaa i uzimaju sve iz kuće. Moja mama je izvezla veliki prekrivač za krevet i takve zavjese na bijeloj podlozi – velike crvene ruže, i to puni vez. Izgledale su kao ruže i lišće iz vrta. Sve su pokupile tako da smo se mi kasnije morali pokrivati starim ponjavama. Kad se sjetim i usporedim ih sa Švabama, ove su samo zanimale Singerice koje su uzimali i slali natrag u Njemačku.
Mene i Haru nije veselila nijedna vojska. Najljepše je bilo zatišje. Tada smo mogli lutati i svugdje se zavlačiti. Zvrk me nagovori da idemo u tunel. Mene je bilo strah mraka, a znala sam da postoje šahte pored pruge gdje su istresali rudu koja je išla kroz tu rupu sve do željezničke stanice gdje se utovarivala u vagone i odlazila iz Ljubije. Dvoumila sam se, brat reče da stavim desnu nogu na štreku, a lijevu u sredinu. Krenusmo, on naprijed, a ja iza njega, vučem nogu. Odjednom, nešto zaciči – more šišmiša! Trgoh se, ali idemo dalje. U daljini slabo svjetlo... Evo sunca, vidimo nebo. Ušli smo u rupu veličine pola igrališta, okruglu i valjkastu poput duboka lonca, stijenke strme i visoke, gore ne možemo. Iz tog lonca pružalo se nekoliko tunela pa smo se mogli izgubiti tako da nas nitko nikad više ne pronađe. Otišli smo ponovo u tunel, nogu na štreku, pa nazad lijevom nogom.
Bazen
Imali smo i mi svoj bazen u kojem smo učili plivati.
Pronašli smo vagon pun kišnice, kao kad je rat dugo trajao pa se nakupilo vode. Kupamo se u vagonu, ali Zvrk želi i skočiti. Popeo se na rub vagona, a ja ga u vodi čekam da skoči. On je nestao, a ja čujem samo stenjanje. Nagnula sam se preko vagona i vidjela kako mu krv lipti iz glave. Skočila sam dolje i izvukla ga na ledinu, ubrala sam trave za koje je majka Hasiba rekla da su pomažu ranama da zacijele. Stavila sam mu tu neopranu travu na glavu, a krv mu isprala vodom iz našeg bazena. Skinuli smo mokre gaće i stavili na klipice.
Mahali smo njima da se brže osuše jer bismo dobili batine da dođemo kući mokrih gaća.
Utrčala sam u kuću i uzela neku krpu da povežem Zvrku glavu. Sreća je što je trava učinila svoje, više nije krvario. Dođosmo u kuću i mama upita Zvrka što radi s tom krpom na glavi, a ja joj odvratim da se igramo.
Možda su mi se ove vragolije usijekle u pamćenje zato što nisam htjela pamtiti loše, ali kasnije tek dolaze sodoma i gomora.
Žive bebe
Bila sam mamina pomoćnica i uvijek je sa mnom bilo dvoje djece. Jedno u naramku, a drugo me potezalo za suknju. Imam stariju sestru Suadu, ali ona je živjela s majkom Hasibom i babom Ramom. Dolazila je i u posjetu. Bile smo vani, ja sam nosila Senu koja nije htjela hodati – čim sam je spustila, ona bi se počela derati. Predložila bih sestri neka ona malo nosi Senu i kažem joj da me bole ruke, a ona kaže da neće. Potrčala san nisleći da će se smilovati na Seninu dernjavu, ali ona samo pobjegne i ja opet plačljivicu u naramak. Jedan dan imala je razloga za plač.
Tata nam je donio malo janje koje nam je bilo kućni ljubimac i pratilo nas svugdje u stopu, kao pas. Spustila sam Senu da se poigram s bratom, a Sena viče – okrenem se, ona stoji na svojim oksericama i plače. Pogledam janje i primijetim da krivi glavu. Tek je dobilo rogove pa se zatrčalo ravno u Seninu guzicu! Ona padne kao pokošena, a mi prasnusmo u smijeh. Rekoh samo: „Evo janjeta!“
Tata mi je donio samo jednu bebu. Imala je porculansku glavu, ruke i noge. Moj brat Zvrk rasporio ju je da vidi što je unutra. Pravio je pokuse i sa satom. Navio je vekericu i potopio je u kantu punu vode da vidi kakav će zvuk imati. Nakon toga, jedini sat koji smo imali bilo je Sunce.
Nura Biščević - očeva mati
Rođena kao Štefica Štabl. Sjećam se da je bila stasita, autoritativna žena. Sad znam da je imala švapski odgoj. Kad god sam dolazila, ljubila sam je u ruku. S njom su živjela Hasanova djeca. Neđo, Sudo, Fajko, Fudo i Faika sa strinom, Hasanovom ženom. Bili su stariji od nas, a siromašni kao i mi. Živjeli su u centru Sanskog mosta, a preko ceste bila je kuća u kojoj su stanovali Begatović Ramo i Hasiba, otac i majka moje mame Hasnije.
Majka Hasiba - majčina mati
Rođena Zirić iz Ripča. Udala se s 13 godina kad je Ramo polazio u Prvi svjetski rat. Bila je sitna ženica puna topline za svakoga. Iz očiju kao da joj je sunce sjalo. Nas unuke, Suadu, Safiju, Muharema, Senu, Ziku, Bakira savijala je oko sebe i neizmjerno nas voljela. Kad sam dolazila u posjetu, zatrčavala sam joj se u zagrljaj i ljubila joj obraze. Zahvalna sam joj na toplini u mojoj duši, koju mi je darovala. Majka je bila organizator života. Sve što je radila, ostavljalo je neki pečat dobrote i samilosti. Sjećam se da je dovodila, kako je govorila, na konak katolkinje, pravoslavke koje su dolazile iz okolnih mjesta u Ljubiju pazariti.
Kad ju je tko upitao zašto to radi, odgovorila bi pitanjem: „Kud će insan u noć?“ Prije same smrti rekla mi je: „Prođe me sinko život kao da prođe kroz dovratak.“ Danas sam tužna sa spoznajom da su takvi ljudi izumrli. Bila je nepismena, ali s velikom dušom. Teško joj je bilo kad je umro Ramo. Stalno su bili zajedno. Želio je biti sahranjen u Bihaću, a ona u Ljubiji.
Babo Ramo Bogatović
Rođen u Bihaću, kad i Tito, volio se pohvaliti. Bio je vitak, visok, plav. Imao je plave oči koje ni u starosti nisu izgubile boju mora. Asket, pobožan, uvijek je klanjao svih 5 vakata, postio, načitan. Uz njega je uvijek bio stari Kur'an kojeg je dobio od svog djeda kad je pošao u I. svjetski rat. Stalno ga je preslagivao. Kur'an pamti tursko doba, fale mu listovi. Babo Ramo bio je u austrijskoj vojsci, sva bojišta je prošao ranjen u prsa, ostao bez 3 rebra. Kad se poslije 4 godine vratio, zaposlio se u poreznom uredu S. Most. U to doba bilo je puno nepismenih. Austrija je ukinula bosansko pismo, bosančicu. a uvela latinicu. Muslimani su znali arapsko pismo. Preko noći su svi postali nepismeni. Ramo je imao nešto svetačko u sebi, kao da na ovom svijetu obavlja nekakav posao, a dušom je negdje uzdignut. Šutljiv, a topao. Poslije su sa Sane došli u Ljubiju za nama. Pod kraj života babo i majka odselili u Bihać, on je htio da umre i bude zakopan gdje je rođen. Tako je i bilo, majka Hasiba došla kod nas u Ljubiju gdje je i umrla i sahranjena za života je govorila da će njih meleći prenijeti da budu skupa. Ispunila sam joj želju. Ima ploču s babinim imenom na mezaru. Oni su za mene zajedno. Kad je babo umirao, rekao je da Kur'an spalino. Nisam imala srca da to uradimo. Uzela sam ga sa sobom u Zagreb. Ja sam nana svojim unucima. Prvi puta da je Kur'an naslijedilo žensko. Kur'an je moja amajlija. Kad mi je teško, poljubim ga, proučim što znam i lakše mi je. Babo Ramo bio je ponosan na svoju kćerku jedinicu, Hasniju. Svakog petka, kočija je dolazila pred kuću, a otac i kći sjedali su i uvijek bi se odvezli ondje kamo bi Hasnija željela. U to doba djevojke nisu izlazile same. Hasnija je uvijek bila obučena onako kako se u svijetu oblačilo. Bila je lijepa, dotjerana, obučena u kostimić, na glavi toka s koprenom od tila.
Hasnija Begatović Biščević
Rođena 1917. godine u Bihaću. Bila je jedinica. Roditelji su je mazili i pazili. Oblačila se po svjetskoj modi. Nikad nije nosila dimije, bila je pismena i voljela je čitati. Nije htjela jesti ono što joj je mama kuhala, nego ono što joj babo Ramo donese iz čaršije. Bila je ljepotica s crnim pletenicama koje je dvaput mogla smotati oko glave. Običaj je bio za Đurđevdan da momci kite kuće djevojkama. Noću sve cvijetnjake poharače, a kuća moje mame je bila cijela okićena. Udala se sa 16 godina, rodla devetoro djece od kojih je preživjelo sedam.
Svakog petka dolazila je kočija pred kuću moje majke Hasnije. S ocem je sjedala u kočiju i vozila se s njim kamo god je htjela.
Muhamed Hamo Biščević
Rođen 1911. godine u begovskoj porodici u S. Mostu. Bio je visok, naočit, društven, veseljak kojeg su svi poznavali. Visinu naslijedio od majke Nure (Štefice), Njemice, a boemstvo od oca Malićbega. Naučio je mnogo zanata, bio je vrijedan majstor svaštar. II. svjetski rat je završio, narod se veseli, igra neko kolo koje sam ja prvi put vidjela. Sve popljačkano, srušeno. Počelo je „ Radi, gradi, staro i mlado“. Otac je od zarobljenog tenka gusjeničara napravio bager s ogromnom viljuškom. Jedan dan smo tati donijeli ručak, a on je mene i brata podigao u toj viljušci u zrak. Grabi otac rudu tim bagerom, trpa vagone što su inače radili rudari lopatama. Bio je prvi modernizator rudnika. Taj mu je tenk došao glave 1947. godine – gusjenice mu zahvatile nogu i zdrobile u kuku. U Banjaluci ležao u gipsu od prsa nadolje. Nije dao da mu amputiraju nogu – hodao je na štakama i nije više bio majstor svaštar. Rudnik mu je dao posao na vodovodu, a kasnije i penziju. Volio je bančiti. Mama mu veli: „Ti nikad nećeš vidjeti dženet.“ na što joj on odgovori: „Ja tamo ne želim ići, tamo je dosadno. Sjede na minderu i piju limunadu, a u džehenemu piju, tuku se i ganjaju, žena nije dosadna.“ Takav je bio do smrti. Prije nego će umrijeti, rekao mi je da ne želi na tabutu da ga sahranimo. Veli: „Ne želim da mi se mrav prvi dan posere u oko.“ Hoće hrastov sanduk i da ga dobro zakujemo. Nasmijala sam se grohotom i rekoh: „Muka ti je što će se mrav srati, a ti nećeš moći napraviti ćiftu ni nogom.“ Reče on: „Jeste, vala. Isplanirao sam ja i kako će me ljudi iznijeti. Visine 2 metra, težine 150 kg ljudi koji me budu nosili neće moći kroz vrata. Ja sam izmjerio, kroz prozor će me iznijeti.“ Kad je umro, htjeli smo fini sanduk, ali ni u jedan nije mogao stati. Brže – bolje u stolariju po hrastov sanduk. Majstori su se potrudili za Hamu. Još se lak na sanduku nije ni osušio pa kroz prozor baš onako kako si izmjerio, dragi moj oče. Bio si vrckast i u smrti. Sve je ispalo po tvom, samo ne znam kako si se s mravom dogovorio.
Vječni prijatelji
Moj otac Muhamed Hamo i Husein su nerazdvojni prijatelji. Ni jedan dan ne prođe da se ne druže.
Hamo čim ustane obrije se sredi i na štaku pa put Huseina, on je bio konobar u hotelu .
Popiju kahvu popričaju pa svak za svojim poslom. Otac je volio po pijaci nabavljati što je trebalo.
Naveče zna se Husein završava s poslom njih dvojica se nađu večer je njihova meze piju iz dana u dan.
Jedno veče napili se da nisu znali ni kako se zovu. Dogodilo se da je Husein slomio nogu. Nekako su se
Dovukli moj otac sa štakom vuče Huseina sa slomljenom nogom. Sa Huseinom smo stanovali vrata do
Vrata. Kod kuće nije bilo Huseinove žene oni su nastavili veselje kod Huseina. Husein kuka što će mu žena reći. Hamo veli ništa ti ne brini meni su toliko puta stavljali da znam ko i oni. Zavoja imam a i gipsa. Bit ćeš ganjc nov. Ode otac po zavoje i gips donese veli Huseinu samo ti lezi na kuhinjski stol. Zamuti Hamo gips maže Huseina mota zavoj. Husein viče to ti nešto curi. Razmahao se otac ništa ti ne brini dodaću još gipsa da bude gušće tako i oni rade. On maže a sve curi li curi. Počeo Husein psovati. Hami pamet proradi da to nije gips nego kreč kad je vidio Huseina zameljanog kuhinju svoje stope oko stola. Ostavi Huseina i pobježe. Husein urla psuje Hami sve. Sreća da je žena došla malo da je šlak nije strefio. Viče platit ćeš mi Hamo za ovo. Dugo se otac skrivao od Huseinove Žene. Prijateljstvo njih dvojice nikad se nije poremetilo.
Moj otac
Kad sam bila mala jako sam bila ljuta na svog oca. Činilo mi se da je njegovo ponašanje nedolično.
Jednog dana sjedio s jaranom Omerom i akšamlučili. Vrijeme prolazilo a Omeru se razvezao jezik o svojoj ogromnoj misirači koja je iz njegove bašče. Te je on čuva neda samo, s vremena na vrijeme samo on gleda i čudi se. Moj otac onako usput gdje je čuvaš- ovaj reče na tavanu. Sutra dan Hamo krenu put Islamana štakama koje su mu bile pratioc u životu. Dođe do Omerove kuće i zove. Nevista, nevista žena se pojavi. Molim te da mi daš misiraču. Poslao me Omer. Nemogu ti ja dati zabranio mi i zaprijetio da ni za živu glavu nikom nedam. Nevista draga zar bi ja na štakama došao u Islam. Omer je rekao uzmi na tavanu je.
Žena da misiraču Hamo ode. Dođe Omer kući, a žena s vrata koliko si mi prijetio ako nedaj bože dam misiraču, a ti je dade. Omer skoči ti si ženo luda ja nikom ju ne dade. Dao si Hami. Omer se smrtno naljutio s Hamom ni haber više. Otac ga pozdravlja a on ni mukajet. Jednog dana Hamo nosi živu kokoš s placa ispod pazuha i na štakama koka gleda nazad. Ide Omer u susret usta od uha do uha smije se. Mom ocu drago što Omer zaboravi njegovu smicalicu s misiračom. Popričaše i rastadoše se. Dođe kući da spusti kokoš, a ona pade mrtva. Mati veli nedoti bog pa ti krepanu kokoš donio. Bacaj to ja u ruke uzeti neću, a kamoli da kuham.
Bacaj to u smeće. Tako se Omer osveti za svoju misiraču, koki zavrnuo vrat. Kad god se sjetim svojih dragi koji više nema jako sam tužna. Oca kad se sjetim uvjek se nasmijem. Oče sad te potpuno razumijem.
Ljubija - rudnik željezne rude
Za vrijeme Austrije izgrađeni su rudnik, zgrade, škola, struja, vodovod, željeznička pruga, asfalt, kanalizacija. Poslije Oslobodilačkog rata nastavljeno je s uređenjem. Na posao se slijevalo nekoliko hiljada rudara. Red je ostao kako su ga Austrijanci uveli u 7 sati. U 12 sati, za ručak, oglasi se sirena i prestanak rada u 15 sati. Ljubija je bila uljuđeno mjesto gdje su živjeli stručnjaci svih profila. Strukovna škola raznih zanimanja. Kulturno društvo, Rudar nogometni, sportsko društvo Partizan, folklor, pjevački zbor, limena tamburaška glazba. Imali smo divne vrtlare koji su po skicama uređivali cvjetne mozaike. Nitko to nije dirao. Svi smo uživali u ljepoti parkova. Krenuo je život, svi su radili, rudnik je automatiziran – trake, demperi, strojevi Aladi – visoka tehnologija. Sve što je u Ljubiji bilo, sve je opljačkano i odvezeno u Srbiju, a Ljubija je postala nedođija. Iz kulturnog doma raste trnje, a tamo žive neki ljudi koje su svi zaboravili. Majka Srbija što je opljačkala, nikad vratiti neće. Jadan i glup narod.
Bezimeni rat
Kad se zakuhalo u Sloveniji, a nad Zagrebom zuje avioni, odem u zagrebačku džamiju, uzmem razglednice s džamijom da upozorim braću i sestre što mi se sprema – da traže mjesto gdje će glavu skloniti. Iz Sarajeva sestra Suada na moju razglednicu ljuto odgovara: „Što vi tamo s Tuđmanom zakuhavate? Mi se sa Srbima dobro slažemo.“ Rekla sam joj da će biti krvi do koljena. Kako su naivni muslimani, Srbi razmjestili tenkove i topove po brdima, a oni njima pite nose. Brat Hare živi u Islamu prekršten u Ljubiji. Napisala sam ako se ne bude zvao Islam, bit će nedođija, a muslimani zečevi. Sestri Seni u Jablanicu da iz podruma izbaci gljive pa da se tamo sakriju. Nitko mene nije slušao. Srbi kupe sve, muslimane, Hrvate iz Islama, Hambarina, Prijedora ubijaju. One koje nisu ubili, odvezli su na Manjaču. Smjestili u štale gdje se gojila stoka. Među njima moj brat Hare i sin mu Nino kojem se tek rodio sin. Iz kuće su ih odveli „preventivno“ da slučajno ne bi digli ruku na Srbina. Koja pokvarenost! Svaki dan su ih premlaćivali i takve krvave bacali na đubre, a nitko im nije smio prići. Umirali su u mukama od sepse. Svaku noć su nekoga izveli i više se ne bi nikad vratio. Brata su mi toliko tukli da je bio sav plav, zelen pa žut, natečen. Nudili su logorašima komad kruha tko bude išao sijeći stabla. Hare je sinu rekao: „Gladuj, ali nećeš ići.“ Trebalo je njima drvo za sanduke njihovim herojima, palim borcima.
Ziko i Bakir
Ziko je završio kao logoraš kod Bihaća gdje je Srbima kopao rovove na prvoj crti. Vratio se sa 48 kg izgledavši kao sablast. Bakir je mobiliziran u srpsku vojsku, ranjen u trbuh i ostao bez oka. Dvaput je samom sebi morao kopati grob samo zato što je robijašima dobacio cigarete. Nije ih smio čak niti pogledati. Nakon što je ranjen, prevezen je u B. Luku gdje je liječen. Bili su negdje na bojištu gdje su muslimani napustili kuće. Srbi su se razletjeli pljačkati. Bakir je legao na ledinu i zaspao. Kad se probudio, Srbi oko njega su mu se smijali jer su mu navrh glave stavili lehvu s vezenom molitvom iz Kur'ana. Došao je k sebi i kad su se udaljili, smotao ju je i spremio u torbu. To je jedino što je iz rata uzeo. Poklonio mi ju je i danas stoji u mom stanu iznad vrata. Pitam se je li živa žena koja je to vezla.
Fajko i sinovi
Sa Sane su dovezeni autobusima. Stiže jedan autobus pun mrtvih tijela. Ljudi su se pogušili. Pratitelji „šaljivdžije“ zapečatili su cijeli autobus da nema zraka, tako da su se svi ugušili. Komandir logora kaže: „Vozi to natrag, ja primam samo žive ljude!“ Traže logoraše medicinske struke za pratnju Fajkova oba sina. Vesele se djeca što se vraćaju kući. Sve su te mrtve ljude pobacali kod Ključa u neku provaliju gdje su završila oba Fajkova sina. Srbi ne ostavljaju svjedoke. Zaključila sam da zvijer živi u čovjeku, samo joj treba dati priliku, a netko se takav rodi. Sjetila sam se amidže Hasana kako je završio s klipom u mozgu. Uzeo ga Bog da ne vidi mučenje sina Fajka i ubijanje njegovih unuka. Samo mu jedan unuk preživi, jedan Srbin ga spasi. Jedini je Fajko od Biščevića naslijedio genetski kod za stjecanje od Malićbega Biščevića. Bio je vrijedan, školovan skupa sa svojom trojicom sinovam a da su oni doživjeli normalan život, bili bi bogati za pamćenje. Prvi je bio na udaru. Srušili su mu kuću, prekopali joj temelje bagerom u potrazi za zlatom. Kad je Fajko umro, ostavio je jedinom sinu u anamet da se izgrade dva minareta na Hamzibegovoj džamiji u spomen na dva sina u Sanskom Mostu, što je i učinjeno. Strše dva minareta u nebo kao opomena živima kakvo zlo živi među ljudima.
Međunarodni Crveni križ
Nisam znala gdje su mi trojica braće. Otišla sam u zagrebački Crveni križ i podnijela prijavu neka ih traže. Satima sam čekala da uopće dođem na red. Bilo je mnogo ljudi od kojih je svatko nekoga tražio. Rekli su mi da su njihovi ljudi na terenu i da dođem za 10 dana. Kad sam došla, kažu da su živi Muharem i njegov sin Nino. Uvedeni su u računalo u logoru Manjača. Svi evidentirani sigurno će preživjeti. Kažu da se nadam da ću ih vidjeti i da rade na tome da ih izvuku u Hrvatsku i šalju u druge zemlje koje će ih primiti. Mom plaču nigdje kraja.
Rat još traje – dolazak logoraša s Manjače
Odmah sam se stvorila u Karlovcu. Svi su bili smješteni u vojne kasarne. Ispred kasarne policija, na vratima i prozorima vire ljudi. Pitam policajca gdje da tražim brata, a on mi odgovori neka slobodno uđem među njih, da su miroljubivi. Briznula sam u plač, ja najbolje znam njihove duše. Uđem i vidim masu skeleta izmučenih ljudi, bez sjaja u očima i kao da je život izašao iz njih. Vičem: „Ljudi, ima li tko iz Ljubije?“ Javili se neki ljudi i pitam ih ima li tko od Biščevića. Došao je Fajko i rekao mi da je Hare na pregledu kod doktora. Čekam pred ambulantom, a srce hoće da mi iskoči. Eto ga, izlazi. Kost i koža, smanjio se, oči izgubile sjaj i nigdje onog mog brata Zvrka. Plačem i grlim brata. Kažem da idemo na kafu. Izlazimo, a ostali nas čeznutljivo gledaju. Jadni misle da ne smiju izaći van iz kasarne. Sjeli smo u kafić, Hare kaže da je Nino ostao na Manjači. Tješim ga i kažem mu da sam doznala da je Ziko logoraš i kopa rovove na prvoj crti kod Bihaća. Bakira su mobilizirali u srpsku vojsku. Vraćamo se u kasarnu, a ljudi još bojažljivo vire s vrata. Steglo mi se srce i povičem: „Ljudi, što napraviše od vas? Da ste barem nekog dobro natukli!“ Netko viče: „Ja se vraćam, gospođo!“ Taj koji se vratio sigurno nije isti čovjek. Molim boga da preživi i da danas mirno živi uz svoju porodicu. Dolazila sam stalno u Karlovac. Logoraši su polako izmilili iz kasarne. Svaki put kad sam dolazila, bili bi slobodniji. Priča Hare kako je jedan stigao na plac pa trguje. Dobili su odjeću, a on je jednu jaknu prodao i kupio cigare. Čovjek se poželio pušiti. Dobro su ih hranili i živost se počela vraćati u ljude. Još kad sam rekla mojim Ljubijcima da napišu poruku da su slobodni i u Hrvatskoj i da ću sve poslati preko Caritasa, nisu vjerovali svojim ušima. Svi su se bacili na pisanje. Imala sam vezu da su na kućni prag dobivali pisma. Sve poruke otišle su zajedno s porukom moga brata. Ljubijci koji tu žive odmah su obišli logoraše, dali im novaca, cigareta i svega što im je trebalo. Nisu mi dali da brata dovedem u Zagreb. Dogovorim se sa zetom Vladom, uzmemo auto i ukradem brata. Ostavim broj telefona ako Haru budu tražili, Ljubijac će nazvati – mi smo tu začas s njim u Karlovcu. Kad smo došli u stan, kaže mi brat da ga pustim u kupatilo da bude koliko on hoće. Nije se kupao mjesecima. Činilo mi se da je prošla vječnost, a on još nije izašao. Zvala sam ga da se oglasi da je živ. Kako je izgledao, bojala sam se. Došao je malo k sebi pa mu spremam što će obući. Probam mu kaput što sam sinu tinejdžeru šila za zimu. Taman mu, od visokog i snažnog čovjeka postao je kao dječarac. Pripremim mu stvari koje će mu trebati. Bio je nekoliko dana pa ga odvezemo nazad. Došli smo, a logoraši se prebacili u kafiće. Svi kafići puni logoraša koji sjede, piju kafu, puše. Dođe još jedna grupa s Manjače pa druga. Opet Nine nema. Mome bratu ono malo sjaja što se pojavilo u očima, sad se naočigled gasi. Nude Hari da ide u Norvešku, a on ne želi ići dok Nino ne dođe. Molim ga da ide, ima ženu, sina, snahu, unuka koji se tek bio rodio. Ipak se odlučio, sjeo u autobus koji ih je tek vozio na avion za Norvešku, a u tom času zadnji logoraši stižu. Nino je stigao ocu samo da mahne rukom. Bog je velik. Porodicu iz Ljubije teško su izvukli i spojili u Norveškoj koja ih je izvukla iz pakla. Harina supruga Elvira rekla mi je da je bila ljuta na mene kad je dobila razglednicu u kojoj sam napisala što im Srbi spremaju. Elvira mi kaže: „Da sam bar imala u mislima ono što si imala ti.“ Nitko moj ne bi završio u logoru u kojem je bio i njen brat. Sastali su se u Norveškoj i neduho je umrla, a sahranjena je u Oslu. Hvala norveškom narodu i vladi što su spasil bosanske muslimane, a među njima i mog brata s porodicom.
Kraj Bezimenog rata
Prvi put Hare dolazi iz Norveške. Svi se sastanemo u Ljubiji. Nas pet – trojica braće i dvije sestre. Samo Suada nije. Krenemo put mezara u obilazak naših dragih. Mene je stalno opsjedala misao na majku Hasibu te kako će nju i babu Ramu meleći prenijeti. Ramo sahranjen u Bihaću, ginulo se, a ni za kosti se ne zna. Kažem Hari da ću napisati na majčin mezar pločicu s babinim imenom. On veli: „Nemoj.“ Razmišljam kako bi ona bila sretna da nas vidi sve na okupu. Stalno sam imala neke vibracije u stomaku kad sam mislila na zadnju njenu želju. U tom trenutku čujem pucanj. Svi gledamo, a Srbi okitili zaprežna kola suhim hrastovim granama. Pucaju iz pušaka, kola jure, bio je 7. januar – pravoslavni Božić. Uzela sam fotoaparat i poslikala mezare. Dan je bio tmuran, maglovit, a sunca nigdje nije bilo. Dođem u Zagreb, izradim slike i ostanem zaprepaštena - s majčinog spomenika iz mjeseca i zvijezde, kao sunčeva zraka, a sunca nigdje. Pokažem Seni, veli ona da će izraditi ponovo. Isto. Majka Hasiba poslala je poruku. Tim zrakama vjerujem kao što vjerujem u boga.
Vibracije u stomaku su prestale, a pločicu ću ipak staviti.
Centralna radiona Prijedor
Ide Hare posjetiti svoju radionu u kojoj je radilo 200 radnika gdje je on bio šef Imali su puno strojeva na kojima su izrađivali dijelove koji su rudniku trebali, a i servisirali. Ima što vidjeti, samo zidovi, ničeg nema. Sjede dva Srbina, njegovi radnici, razgovaraju. Kad su ga vidjeli, skočiše. „Gdje si, Hare? Jesi li se vratio? Hajde, pokreni ovdje da se nešto radi!“ Hare će njima: „Htjeli ste svoju državu pa pokrećite! Ja se nikad vratiti neću.“ Oni počeše priču da oni nisu htjeli i da nisu mislili tako. Pita Hare njih što oni uopće tu rade – čuvaju prazne zidove sad kad je sve pokradeno. Sve ono vrijedno je u Srbiji, a ostali su sami uzeli.
Islam (danas D. Ljubija)
Svako ljeto oživi, dolaze muslimani, „zečevi“ koje su Srbi lovili i ubijali, a ono što ne ubiše, potjerali su u bijeli svijet. Dolaze u posjet, popravljaju svoje kuće, prave i nove. Od džamije koju su Srbi srušili, naprave još ljepšu. Njihovu crkvu nitko nije ni dirnuo, ona stoji netaknuta i danas. Ne pamtim kad je napravljena, a imam 75 godina. Samo su dvije srpske porodice živjele u Islamu, a sve drugo muslimanski živalj. Kad je crkva pravljena, nije pravljena s dobrim namjerama – valjda su samo čekali da je musliman sruši pa da pokolj davno počne. Muslimanima Božja kuća nikad nije smetala, baš naprotiv, slobodno neka se mole Bogu. Srbi nikad nisu išli u tu crkvu, a danas ako idu, idu iz inata, a ne iz vjere.
Ljubija Rudnik (danas nedođija)
Svi strojevi, demperi, bageri, automobilske trake, sve vrijedno Srbi su poslali u Majku Srbiju, a ostalo su sami pokrali. Ničeg nema osim oronulog i izumrlog rudnika. Doselili neki novi ljudi i starci koje su svi zaboravili. Jad i bijeda, iz nekadašnjeg društvenog doma sada raste trnje.
Biskup Komarica
Nijedan general bivše vojske nije mu ravan. Kakav je to strateg bio za ovog Bezimenog rata! Uvijek je novac stizao iako je sve bilo blokirano, naizgled je samo golub pismonoša mogao preletjeti. Slala sam i ja novac preko Caritasa, ali nisam znala kako su novci stizali, i to na vrijeme. Kad je rat prestao pa sam malo ispitivala, smislili su kako ljudima pomoći da prežive. Uvijek su tražili pomoć od biskupa. Hrvati i muslimani prodavali su svoja dobra u bescijenje samo da spase glave. Sad nastupaju Caritas i Komarica. Čovjek proda kuću da pobjegne iz pakla jer ne smije imati novce. Zbog toga su ga mogli ubiti. Nastupa Komaričina brigada: podijelit će novac ljudima za koje je uplaćeno u zagrebačkom Caritasu. Položili su novac u banku na ime čovjeka kojega novac čeka kad se izvuče iz B. Luke u Hrvatsku. Bravo, Komarica! Zaslužili ste Nobelovu nagradu. U tome svemu sudjelovali su i Srbi, ali s drukčijom namjerom. Jedan dan dođem u Caritas da pošaljem braći nešto malo novca i lijekova. Zateknem ondje jednu Milevu koja šalje bratu u B. Luku 3000 DM. Mislim u sebi kako to nije pomoć, već neki biznis. Nisam se mogla suzdržati a da ne upitam kad je otišla: „Zar Vi i njima šaljete?“ Odgovor je bio: „Mi ne pravimo razliku.“ Na kraju se ispostavilo da Srbi iz Hrvatske šalju rodbini novac, a oni kupuju jeftina hrvatska i muslimanska dobra. Tek su kasnije ograničili iznose. Zahvaljujem još jednom Caritasu i biskupu Komarici, velikom čovjeku i humanistu
Rastanak s bratom Zikom
Sjećam ga se kad je bio beba. Prohodao je. Bio je prelijep, trčkarao je. Imao je velike crne oči, bijelu put i dugu, bijelu, kovrčavu kosu. Uživala sam kad bih mu prstima uvrtala uvojke. Kad bi potrčao, uvojci su skakutali. Tata ga je htio šišati i govorio je da izgleda kao žensko, a ja sam plakala i nisam dala. Jednog dana kad sam bila u školi, ošišao ga je i nakon toga mu je narasla crna kosa. Dragi moj brate, kad sam te vidjela u komi, tako velikog i snažnog čovjeka koji ne daje niti jednog drugog znaka osim hropca. Srce mi se steglo. Dotakla sam mu obrvu, kosu i milovala mu ruku. Pa zar tebe, koji si mlađi od nas četvero, pa da te Bog uzme? Gladim ti kosu, ruku i kažem: „Dragi moj brate Ziko, bori se. Živi, molim te. Ja sam tu, sestra Safija.“ Dvaput uzdahne: „Ha. Ha.“ Pomislila sam da je taj čas izdahnuo. Skočila sam i opet ga pogledala. Nastavio je disati. Bilo mi je jasno, čuo me je. To je bio naš oproštaj. Probudila sam se u pola tri ujutro i pomolila se za brata, zamislila sam da ga gladim po širokoj obrvi. On se baš u to vrijeme rastajao sa svojom dušom. Dragi Bože, primi ga u okrilje svoje. Molim te, bdij nad njim. U Tebi su snaga i moć, milostivi Bože.
Rastanak sa sestrom Suadom
Kad sam čula da se razboljela, kćerka Meliha ju je dovela kod sebe u Podgoricu gdje živi s porodicom. Sestra mi je bila neizlječivo bolesna. Sahranjena je u Sarajevu pored sina Mehmeda koji je umro sa 17 godina, a i suprug Mahmut je tu. Draga Meliha, neka ti Bog da zdravlje i sreću – ti si majci učinila sve što si mogla. Hvala ti, a molim Boga milostivog da ih primi u svoje okrilje. Allah rahmetile.
Razmišljanje o Bogu
Razmišljajući o Bogu ne mogu, a da ne razmišljam o svojoj porodici. Tko su bili? Kako su živjeli? Što su radili? Nije čovjek samo hrpa kostiju i mesa. Od Boga je dobio dušu na posudbu, da živimo, radimo pošteno i iskreno. Dušu oplemenimo i vratimo Bogu neokaljanu. Ovo posvećujem svome bratu Hari „Zvrku“ i svojoj djeci i unucima da znaju svoje genetske korijene. Moja ljubav će ih pratiti na ovom i onom svijetu.
O duši
Vjerujem da je svi imamo, samo što su neki svjesni i stalno komuniciraju s dušom, neki samo gledaju očima kao iz prazne kante – čak sve i ne vide. Drugi znaju da je tu jer ona je ono što sluša i čuje poruke koje se ne vide. Vjerujem kad umremo da taj nevidljivi dio dalje živi i šalje poruke, samo smo nepismeni da ih dešifriramo. Znam da će duša Rame Begatovića, mog djeda, vjernika, biti sretna i mirna jer sam Kur'an njegov koji je star preko 300 godina poklonila Zagrebačkoj džamiji. To nije povijest samo moje obitelji, nego i muslimana uopće. Poslala sam u vremenski trezor poruku mojim prapraunucima, ako Bog da, da prežive greške koje smo mi napravili, ako prežive, neka ih oni ne prave za 100 godina. Hvala ti, Bože, moja duša živi u svim vremenima. Mojim prapraunucima poruka je iz davne prošlosti da netko misli i na njih.
Prezime Biščević je, po svemu sudeći, nastalo po tome što je rodonačelnik ovog roda obavljao neku funkciju u i oko grada Bihaća. U ovom prezimenu, u njegovom sadržaju, treba podrazumijevati Bihać-kapetan, iz razloga što se nastavci –ović i –ević dodaju samo osnovama koje podrazumijevaju neku osobu, a ne geografsko ime. Na osnovu dosadašnjih saznanja u Bihaćkoj se kapetaniji, kroz 244 godine njenog postojanja (1592.-1835.) izmijenila 23 kapetana koji su nosili titule paša, aga i begova. Posebnost Bihaćke kapetanije u odnosu na druge u Bosni i Hercegovini, kojima je u najviše slučajeva kapetanska dužnost bila u rukama određenih porodica, ogledala se u tome što su njeni kapetani pripadali raznim porodicama. Posljednji bihaćki kapetan,
Mehmed-beg, za kojeg znamo da je obavljao tu dužnost od 1824. godine, nosio je prezime Biščević, a imao je i titulu paše. O porijeklu Biščevića u bosanskoj krajini, zapisano je od Ali-bega Biščevića početkom 19. stoljeća. Da je predak Biščevića bio Hrustan-beg Ćehaja, ferhat paše Sokolovića, koji je bio sandžak-beg u Klisu. Izvjesno je, međutim, da je svim Biščevićima i svakom posebno zajedničko to, da im je rodonačelnik bio kapetan upravo u Bihaćkoj kapetaniji i da su po tome njegovi nasljednici prozvani Biščevićima.
Po rodbinskoj ili nekoj drugoj vezi
Za ovo prezime vežu se prezimena: Haduraga, Velagić, Lipovača i Hasumović.
Zahvaljujem se gospodinu Ishaku Koloniću. U njegovoj knjizi pronašla sam povijest Biščevića
Moj djed, Malić beg Biščević, živio je u centru grada Sanskog Mosta, bio je vrlo bogat i imao veliko imanje. Cijelo selo Čaplje bilo je njegovo, zajedno s kmetovima koji su ga obrađivali. Na tom posjedu imao je i kuću u kojoj bi boravio kada je obilazio imanje.
Ne pamtim djeda, nego samo priče starijih. Bio je oženjen svjetski čovjek koji je živio pomalo boemski.
Žena mu je bila boležljiva i ubrzo je umrla. Nakon njezine smrti, djed se zaljubio u Njemicu Šteficu Stabl, časnu sestru koja je njegovala njegovu ženu. Otac joj je bio inženjer, stric svećenik, a imala je i sestru. Ukrao ju je i posjeo na motor kojim su pobjegli ravno u Istambul gdje su ostali godinu dana. Ondje su je podučavali islamskim običajima i tradiciji, svemu onome što je potrebno da prijeđe na Islam. Vratila se kao prava muslimanka, begovica Nura jer se u međuvremenu i udala za Malić bega. Klanjala se pet vakata, a dimije je nosila do smrti. Njezini su tražili mog djeda da ga ubiju. Odrekli su se Nure, a ona njih nikad nije spominjala. Nitko od nas nije znao da je Nena Nura bila katolkinja. Kad sam imala 12 godina, sjedila komšinica kod mame, a ja sam se tu nešto motala. Mama veli: „Valaj mojoj svekrvi nitko ne bi rekao da je inevjerka, samo ne zna reći horoz, nego oroz!“ Nura je rodila četvero djece. Hasana, Muju, Muhameda i Šefku.
Djed dovede drugu ženu u kuću na selu, Fatu, koja mu rodi dvoje djece.
I. Svjetski rat
Sve je rasturio. Srbija oduzima sva begovska imanja i daje kmetovima. Kad je djed čuo da više nema ništa, samo kuću u Sani i malo bašče, sjela u jedan fijaker, a u drugi svirači, i tako danima. Nedugo je zatim i umro. Nena Nura osta sama s četvero djece, a Fata na selu s dvoje. Fata je dolazila na Pazar u Sanu. Obavezno Neni Nuri na ručak da piju kahvu eglenišu. Bile su prave prijateljice, stalno su si pomagale. Nena Fati šećera, odjeće, a Fata njoj masna sira. Tako je bilo i za vrijeme oslobodilačkog rata. Ni po čemu se nije vidjelo da je to begovska kuća u kojoj se rodio moj otac Muhamed kojega su svi zvali Hamo. Sjećam se jednog velikog ogledala, kristalnog s pozlatom, fotelja presvučenih crvenim baršunom s pozlatom, bakrenog suđa tendžera, s poklopcima mjesecom i zvijezdom, Sahana. To je jedino Nena krila i sačuvala. Sjećam se da je lijepo mirisalo iz tendžera. Moj otac s troje djece, ženom i bratom Hasanom seli u ljubijski rudnik. Znao je više zanata, bio je svastar, amidža Hasan bio je stolar. Moj se otac zaposlio na žičari koja prevozi rudu s brda do željezničke stanice. Stanovali smo na brdu u kući austrijskog stila. Za vrijeme austrijske vladavine, ona je služila kao kancelarija. Mi, djeca, odrastali smo. Jednoga dana dogodila se nesreća na poslu i pogine amidža Hasan. Strina osta na Sani s Nenom Nurom i petero djece.
Rat u Ljubiji
Bijeg pilota Franje Kluza iz crne legije avionom u Prijedor i Ljubiju koje su držali Partizani. Dok su ljubijski rudari pravili bombe, Franjo Kluz je Nijemce napadao tim istim bombama i to sve dok u jednom takvom trenutku nije izgubio život. Tada je proglašen narodnim herojem te je u Ljubiji podignut spomenik njemu i rudarima. Nažalost, uklonjen je za Bezimenog rata. Počele su se smjenjivati vojske. Kad se sve vojske povuku, u Ljubiji zavlada zatišje i to je vrijeme koje ću pamtiti. Moga brata Haru koji je bio mlađi od mene 3 godine, zvali smo Zvrk. Čuvala sam ga i stalno trčala za njim, nikad ne znaš što bi mogao napraviti. U blizini kuće bila je lokomotiva-radiona s raznim strojevima. Tata je bio ranjen u nogu, išao je u posjet majci Nuri, vraćao se vozom, a partizani koji su napali voz, ranili su ga kao civila. Otac je ležao, rekao nam je da odemo do radione i donesemo karabita jer nije bilo struje. U radioni je sve bilo razbacano, razvaljeno, karabit i papiri na zemlji, a Zvrk se pentra po strojevima. Ja kupim karabit u kanticu i ugledam jedan crtež čovjeka sa strijelom u glavi. Uzela sam crtež i primila brata za ruku dok se nije oteo, popeo na lokomotivu i povukao zviždaljku. Glasan zvižduk lokomotive se prolamao, a mi smo bježali. Otac je ležao, vidio je papir u mojoj ruci i pitao me što je to. Crtež je zapravo predstavljao opis nesreće na radu. Na cirkulatoru se odlomila klipa i odletjela pravo tatinom bratu Hasanu u mozak. To je bio prvi put da sam vidjela oca kako plače. Smjena raznih vojski bila je stresna za mog oca koji mrzio oružje i rat. Kad su se partizani povlačili, naredili su ocu da digne žičaru u zrak. Znao je koje stupove treba minirati, srušio je sve i sakrio se u tunel. Kad su stigli Nijemci, pitali su za stručnjake za žičaru. Znalo se da je to Hamo pa su ga uhvatili i natjerali da izgradi novu žičaru, a ruda pravo u Njemačku. Nedugo nakon toga, nailaze partizani, a otac se ponovo sakrije u tunel, oni ga nađu i natjeraju da ponovo uništi žičaru. Bježao je i od jednih i od drugih, rat i oružje je mrzio. Bilo mu je važno samo da preživimo. Smjena vojski pa opet zatišje, nikoga nema. Išla sam sa Zvrkom po ugalj koji je bio u spremištu za lokomotive. Dok sam se okrenula, njega više nije bilo.Trčim vidim on gura vagon prema spustu gdje su sajlama spuštali vagone s rudom do željezničke stanice okomito. Gurnu vagon prazan bez sajle niz strminu, bojala sam se da se ne popne, što je on znao uraditi. Noge su mi se odsjekle. Kad sam dolje pogledala, vagon nije išao po štreki.
Strmoglavio se pa leti zrakom.
O Narodno - oslobodilačkom ratu
Moj prvi susret s Nijemcima, bio je u Sani. Došli smo u posjet majki Hasibi. Nešto zatutnji, čopor djece istrči na cestu, a ja s njima. Digla se velika prašina, kolona tenkova tutnji. Mi djeca digli nogu do glave, pozdravljamo Nijemce kao jedan. Čuli smo priču starijih da nam to nisu prijatelji. U Ljubiji, oko naše kuće, bili su bunkeri. Švabe su se svaki dan postrojavale. Bili su vrlo uredni, čizme im se sjaje, uniforme utegnute, stoje u stroju i pregledavaju jesu li im ruke čiste. Za djecu je to bila predstava. Imali su svog doktora. Kad sam imala 7 godina, razboljela sam se, dobila sam upalu bubrega i bila sva natečena. Došao je njemački doktor, a ja sam rukom podigla kapke da ga vidim. Pregledao me, odveo je moju majku da joj pokaže biljke od kojih će mi kuhati čaj. Kad sam prizdravila, vidim ja doktora Švabu kako ulazi u bunker, ja za njim provirim, a on meni na njemačkom govori da dođem: „Komm, komm!“ Bojažljivo sam ušla, a on mi da čokoladu i bombon koji stavim u usta pa brzo potrčim da se pohvalim. Kako sam trčala, bombon mi se zaletio u grlo, počela sam se gušiti i pala sam. Istrča Švabo, stisnu me, a bombon izleti van. Tako me doktor dvaput spasio.
Otac je popravio žičaru i bio kod kuće. Gledamo dolje oko radione, ide jedan veliki vol. U životu toliku grdosiju nisam vidjela. I švabe gledaju. Njih šestorica trk niz brdo po tog vola. Dovedoše ga u veliku veškuhinju. Dođoše po oca da im pomogne da ga zakolju. Moj otac je vidio u tome priliku, bit će mesa. Tad nije bilo niti kruha.
Šest vojnika jedva su svladali i zaklali vola.
Otac raskomada i stranžira grdosiju. Od Švaba je tražio drob, ali oni nisu dali. Kuhali su glavu u veš loncu, uzeli su juhu, a ocu dali pan vangl mesa. Drob su dvojica Švaba zakopala kompletan u bašču. Ja i Hare gledali smo kad su se Švabe udaljile. Mi na tu rupu stanemo, a ono se ljulja kao na trampolinu – udarismo skakati! Trči Švabo, maše rukama i viče: „Vek, vek!“ Tata nas je zaključao u špajzu da jedemo to meso. Meni je bilo mučno, neukusno i neslano bez kruha.
Vol je pobjegao s druge strane brda gdje je nova cesta koju su čuvale Švabe.
Nas, djecu, držali su pod ključem da se ne izlajemo. Ubili bi nas da su vidjeli to meso.
Susret s Partizanima
Kad su se Švabe povlačile, kažu: „Dolaze rogati vragovi Partizani!“ I sad mi, djeca, čekamo koje će se to rogate životinje pojaviti.
Švabe su minirale bunkere uz kuću. Mama nas je držala na okupu i čekamo Partizane. Tata po običaju bježi u tunel. Dolaze Partizani – ljudi s trorogim kapama. Mama viče: „Stanite, stanite, minirano!“ Partizan s trorogom kapom uperio je pušku u nju i dreknu: „Drugarice, da nisi rekla, sviju bih vas postrelj'o!“ Mi smo se stresli, svih četvero, stisnuli smo se uz mamu kao pačići. Na kraju partizanske kolone idu žene u širokim suknjaa i uzimaju sve iz kuće. Moja mama je izvezla veliki prekrivač za krevet i takve zavjese na bijeloj podlozi – velike crvene ruže, i to puni vez. Izgledale su kao ruže i lišće iz vrta. Sve su pokupile tako da smo se mi kasnije morali pokrivati starim ponjavama. Kad se sjetim i usporedim ih sa Švabama, ove su samo zanimale Singerice koje su uzimali i slali natrag u Njemačku.
Mene i Haru nije veselila nijedna vojska. Najljepše je bilo zatišje. Tada smo mogli lutati i svugdje se zavlačiti. Zvrk me nagovori da idemo u tunel. Mene je bilo strah mraka, a znala sam da postoje šahte pored pruge gdje su istresali rudu koja je išla kroz tu rupu sve do željezničke stanice gdje se utovarivala u vagone i odlazila iz Ljubije. Dvoumila sam se, brat reče da stavim desnu nogu na štreku, a lijevu u sredinu. Krenusmo, on naprijed, a ja iza njega, vučem nogu. Odjednom, nešto zaciči – more šišmiša! Trgoh se, ali idemo dalje. U daljini slabo svjetlo... Evo sunca, vidimo nebo. Ušli smo u rupu veličine pola igrališta, okruglu i valjkastu poput duboka lonca, stijenke strme i visoke, gore ne možemo. Iz tog lonca pružalo se nekoliko tunela pa smo se mogli izgubiti tako da nas nitko nikad više ne pronađe. Otišli smo ponovo u tunel, nogu na štreku, pa nazad lijevom nogom.
Bazen
Imali smo i mi svoj bazen u kojem smo učili plivati.
Pronašli smo vagon pun kišnice, kao kad je rat dugo trajao pa se nakupilo vode. Kupamo se u vagonu, ali Zvrk želi i skočiti. Popeo se na rub vagona, a ja ga u vodi čekam da skoči. On je nestao, a ja čujem samo stenjanje. Nagnula sam se preko vagona i vidjela kako mu krv lipti iz glave. Skočila sam dolje i izvukla ga na ledinu, ubrala sam trave za koje je majka Hasiba rekla da su pomažu ranama da zacijele. Stavila sam mu tu neopranu travu na glavu, a krv mu isprala vodom iz našeg bazena. Skinuli smo mokre gaće i stavili na klipice.
Mahali smo njima da se brže osuše jer bismo dobili batine da dođemo kući mokrih gaća.
Utrčala sam u kuću i uzela neku krpu da povežem Zvrku glavu. Sreća je što je trava učinila svoje, više nije krvario. Dođosmo u kuću i mama upita Zvrka što radi s tom krpom na glavi, a ja joj odvratim da se igramo.
Možda su mi se ove vragolije usijekle u pamćenje zato što nisam htjela pamtiti loše, ali kasnije tek dolaze sodoma i gomora.
Žive bebe
Bila sam mamina pomoćnica i uvijek je sa mnom bilo dvoje djece. Jedno u naramku, a drugo me potezalo za suknju. Imam stariju sestru Suadu, ali ona je živjela s majkom Hasibom i babom Ramom. Dolazila je i u posjetu. Bile smo vani, ja sam nosila Senu koja nije htjela hodati – čim sam je spustila, ona bi se počela derati. Predložila bih sestri neka ona malo nosi Senu i kažem joj da me bole ruke, a ona kaže da neće. Potrčala san nisleći da će se smilovati na Seninu dernjavu, ali ona samo pobjegne i ja opet plačljivicu u naramak. Jedan dan imala je razloga za plač.
Tata nam je donio malo janje koje nam je bilo kućni ljubimac i pratilo nas svugdje u stopu, kao pas. Spustila sam Senu da se poigram s bratom, a Sena viče – okrenem se, ona stoji na svojim oksericama i plače. Pogledam janje i primijetim da krivi glavu. Tek je dobilo rogove pa se zatrčalo ravno u Seninu guzicu! Ona padne kao pokošena, a mi prasnusmo u smijeh. Rekoh samo: „Evo janjeta!“
Tata mi je donio samo jednu bebu. Imala je porculansku glavu, ruke i noge. Moj brat Zvrk rasporio ju je da vidi što je unutra. Pravio je pokuse i sa satom. Navio je vekericu i potopio je u kantu punu vode da vidi kakav će zvuk imati. Nakon toga, jedini sat koji smo imali bilo je Sunce.
Nura Biščević - očeva mati
Rođena kao Štefica Štabl. Sjećam se da je bila stasita, autoritativna žena. Sad znam da je imala švapski odgoj. Kad god sam dolazila, ljubila sam je u ruku. S njom su živjela Hasanova djeca. Neđo, Sudo, Fajko, Fudo i Faika sa strinom, Hasanovom ženom. Bili su stariji od nas, a siromašni kao i mi. Živjeli su u centru Sanskog mosta, a preko ceste bila je kuća u kojoj su stanovali Begatović Ramo i Hasiba, otac i majka moje mame Hasnije.
Majka Hasiba - majčina mati
Rođena Zirić iz Ripča. Udala se s 13 godina kad je Ramo polazio u Prvi svjetski rat. Bila je sitna ženica puna topline za svakoga. Iz očiju kao da joj je sunce sjalo. Nas unuke, Suadu, Safiju, Muharema, Senu, Ziku, Bakira savijala je oko sebe i neizmjerno nas voljela. Kad sam dolazila u posjetu, zatrčavala sam joj se u zagrljaj i ljubila joj obraze. Zahvalna sam joj na toplini u mojoj duši, koju mi je darovala. Majka je bila organizator života. Sve što je radila, ostavljalo je neki pečat dobrote i samilosti. Sjećam se da je dovodila, kako je govorila, na konak katolkinje, pravoslavke koje su dolazile iz okolnih mjesta u Ljubiju pazariti.
Kad ju je tko upitao zašto to radi, odgovorila bi pitanjem: „Kud će insan u noć?“ Prije same smrti rekla mi je: „Prođe me sinko život kao da prođe kroz dovratak.“ Danas sam tužna sa spoznajom da su takvi ljudi izumrli. Bila je nepismena, ali s velikom dušom. Teško joj je bilo kad je umro Ramo. Stalno su bili zajedno. Želio je biti sahranjen u Bihaću, a ona u Ljubiji.
Babo Ramo Bogatović
Rođen u Bihaću, kad i Tito, volio se pohvaliti. Bio je vitak, visok, plav. Imao je plave oči koje ni u starosti nisu izgubile boju mora. Asket, pobožan, uvijek je klanjao svih 5 vakata, postio, načitan. Uz njega je uvijek bio stari Kur'an kojeg je dobio od svog djeda kad je pošao u I. svjetski rat. Stalno ga je preslagivao. Kur'an pamti tursko doba, fale mu listovi. Babo Ramo bio je u austrijskoj vojsci, sva bojišta je prošao ranjen u prsa, ostao bez 3 rebra. Kad se poslije 4 godine vratio, zaposlio se u poreznom uredu S. Most. U to doba bilo je puno nepismenih. Austrija je ukinula bosansko pismo, bosančicu. a uvela latinicu. Muslimani su znali arapsko pismo. Preko noći su svi postali nepismeni. Ramo je imao nešto svetačko u sebi, kao da na ovom svijetu obavlja nekakav posao, a dušom je negdje uzdignut. Šutljiv, a topao. Poslije su sa Sane došli u Ljubiju za nama. Pod kraj života babo i majka odselili u Bihać, on je htio da umre i bude zakopan gdje je rođen. Tako je i bilo, majka Hasiba došla kod nas u Ljubiju gdje je i umrla i sahranjena za života je govorila da će njih meleći prenijeti da budu skupa. Ispunila sam joj želju. Ima ploču s babinim imenom na mezaru. Oni su za mene zajedno. Kad je babo umirao, rekao je da Kur'an spalino. Nisam imala srca da to uradimo. Uzela sam ga sa sobom u Zagreb. Ja sam nana svojim unucima. Prvi puta da je Kur'an naslijedilo žensko. Kur'an je moja amajlija. Kad mi je teško, poljubim ga, proučim što znam i lakše mi je. Babo Ramo bio je ponosan na svoju kćerku jedinicu, Hasniju. Svakog petka, kočija je dolazila pred kuću, a otac i kći sjedali su i uvijek bi se odvezli ondje kamo bi Hasnija željela. U to doba djevojke nisu izlazile same. Hasnija je uvijek bila obučena onako kako se u svijetu oblačilo. Bila je lijepa, dotjerana, obučena u kostimić, na glavi toka s koprenom od tila.
Hasnija Begatović Biščević
Rođena 1917. godine u Bihaću. Bila je jedinica. Roditelji su je mazili i pazili. Oblačila se po svjetskoj modi. Nikad nije nosila dimije, bila je pismena i voljela je čitati. Nije htjela jesti ono što joj je mama kuhala, nego ono što joj babo Ramo donese iz čaršije. Bila je ljepotica s crnim pletenicama koje je dvaput mogla smotati oko glave. Običaj je bio za Đurđevdan da momci kite kuće djevojkama. Noću sve cvijetnjake poharače, a kuća moje mame je bila cijela okićena. Udala se sa 16 godina, rodla devetoro djece od kojih je preživjelo sedam.
Svakog petka dolazila je kočija pred kuću moje majke Hasnije. S ocem je sjedala u kočiju i vozila se s njim kamo god je htjela.
Muhamed Hamo Biščević
Rođen 1911. godine u begovskoj porodici u S. Mostu. Bio je visok, naočit, društven, veseljak kojeg su svi poznavali. Visinu naslijedio od majke Nure (Štefice), Njemice, a boemstvo od oca Malićbega. Naučio je mnogo zanata, bio je vrijedan majstor svaštar. II. svjetski rat je završio, narod se veseli, igra neko kolo koje sam ja prvi put vidjela. Sve popljačkano, srušeno. Počelo je „ Radi, gradi, staro i mlado“. Otac je od zarobljenog tenka gusjeničara napravio bager s ogromnom viljuškom. Jedan dan smo tati donijeli ručak, a on je mene i brata podigao u toj viljušci u zrak. Grabi otac rudu tim bagerom, trpa vagone što su inače radili rudari lopatama. Bio je prvi modernizator rudnika. Taj mu je tenk došao glave 1947. godine – gusjenice mu zahvatile nogu i zdrobile u kuku. U Banjaluci ležao u gipsu od prsa nadolje. Nije dao da mu amputiraju nogu – hodao je na štakama i nije više bio majstor svaštar. Rudnik mu je dao posao na vodovodu, a kasnije i penziju. Volio je bančiti. Mama mu veli: „Ti nikad nećeš vidjeti dženet.“ na što joj on odgovori: „Ja tamo ne želim ići, tamo je dosadno. Sjede na minderu i piju limunadu, a u džehenemu piju, tuku se i ganjaju, žena nije dosadna.“ Takav je bio do smrti. Prije nego će umrijeti, rekao mi je da ne želi na tabutu da ga sahranimo. Veli: „Ne želim da mi se mrav prvi dan posere u oko.“ Hoće hrastov sanduk i da ga dobro zakujemo. Nasmijala sam se grohotom i rekoh: „Muka ti je što će se mrav srati, a ti nećeš moći napraviti ćiftu ni nogom.“ Reče on: „Jeste, vala. Isplanirao sam ja i kako će me ljudi iznijeti. Visine 2 metra, težine 150 kg ljudi koji me budu nosili neće moći kroz vrata. Ja sam izmjerio, kroz prozor će me iznijeti.“ Kad je umro, htjeli smo fini sanduk, ali ni u jedan nije mogao stati. Brže – bolje u stolariju po hrastov sanduk. Majstori su se potrudili za Hamu. Još se lak na sanduku nije ni osušio pa kroz prozor baš onako kako si izmjerio, dragi moj oče. Bio si vrckast i u smrti. Sve je ispalo po tvom, samo ne znam kako si se s mravom dogovorio.
Vječni prijatelji
Moj otac Muhamed Hamo i Husein su nerazdvojni prijatelji. Ni jedan dan ne prođe da se ne druže.
Hamo čim ustane obrije se sredi i na štaku pa put Huseina, on je bio konobar u hotelu .
Popiju kahvu popričaju pa svak za svojim poslom. Otac je volio po pijaci nabavljati što je trebalo.
Naveče zna se Husein završava s poslom njih dvojica se nađu večer je njihova meze piju iz dana u dan.
Jedno veče napili se da nisu znali ni kako se zovu. Dogodilo se da je Husein slomio nogu. Nekako su se
Dovukli moj otac sa štakom vuče Huseina sa slomljenom nogom. Sa Huseinom smo stanovali vrata do
Vrata. Kod kuće nije bilo Huseinove žene oni su nastavili veselje kod Huseina. Husein kuka što će mu žena reći. Hamo veli ništa ti ne brini meni su toliko puta stavljali da znam ko i oni. Zavoja imam a i gipsa. Bit ćeš ganjc nov. Ode otac po zavoje i gips donese veli Huseinu samo ti lezi na kuhinjski stol. Zamuti Hamo gips maže Huseina mota zavoj. Husein viče to ti nešto curi. Razmahao se otac ništa ti ne brini dodaću još gipsa da bude gušće tako i oni rade. On maže a sve curi li curi. Počeo Husein psovati. Hami pamet proradi da to nije gips nego kreč kad je vidio Huseina zameljanog kuhinju svoje stope oko stola. Ostavi Huseina i pobježe. Husein urla psuje Hami sve. Sreća da je žena došla malo da je šlak nije strefio. Viče platit ćeš mi Hamo za ovo. Dugo se otac skrivao od Huseinove Žene. Prijateljstvo njih dvojice nikad se nije poremetilo.
Moj otac
Kad sam bila mala jako sam bila ljuta na svog oca. Činilo mi se da je njegovo ponašanje nedolično.
Jednog dana sjedio s jaranom Omerom i akšamlučili. Vrijeme prolazilo a Omeru se razvezao jezik o svojoj ogromnoj misirači koja je iz njegove bašče. Te je on čuva neda samo, s vremena na vrijeme samo on gleda i čudi se. Moj otac onako usput gdje je čuvaš- ovaj reče na tavanu. Sutra dan Hamo krenu put Islamana štakama koje su mu bile pratioc u životu. Dođe do Omerove kuće i zove. Nevista, nevista žena se pojavi. Molim te da mi daš misiraču. Poslao me Omer. Nemogu ti ja dati zabranio mi i zaprijetio da ni za živu glavu nikom nedam. Nevista draga zar bi ja na štakama došao u Islam. Omer je rekao uzmi na tavanu je.
Žena da misiraču Hamo ode. Dođe Omer kući, a žena s vrata koliko si mi prijetio ako nedaj bože dam misiraču, a ti je dade. Omer skoči ti si ženo luda ja nikom ju ne dade. Dao si Hami. Omer se smrtno naljutio s Hamom ni haber više. Otac ga pozdravlja a on ni mukajet. Jednog dana Hamo nosi živu kokoš s placa ispod pazuha i na štakama koka gleda nazad. Ide Omer u susret usta od uha do uha smije se. Mom ocu drago što Omer zaboravi njegovu smicalicu s misiračom. Popričaše i rastadoše se. Dođe kući da spusti kokoš, a ona pade mrtva. Mati veli nedoti bog pa ti krepanu kokoš donio. Bacaj to ja u ruke uzeti neću, a kamoli da kuham.
Bacaj to u smeće. Tako se Omer osveti za svoju misiraču, koki zavrnuo vrat. Kad god se sjetim svojih dragi koji više nema jako sam tužna. Oca kad se sjetim uvjek se nasmijem. Oče sad te potpuno razumijem.
Ljubija - rudnik željezne rude
Za vrijeme Austrije izgrađeni su rudnik, zgrade, škola, struja, vodovod, željeznička pruga, asfalt, kanalizacija. Poslije Oslobodilačkog rata nastavljeno je s uređenjem. Na posao se slijevalo nekoliko hiljada rudara. Red je ostao kako su ga Austrijanci uveli u 7 sati. U 12 sati, za ručak, oglasi se sirena i prestanak rada u 15 sati. Ljubija je bila uljuđeno mjesto gdje su živjeli stručnjaci svih profila. Strukovna škola raznih zanimanja. Kulturno društvo, Rudar nogometni, sportsko društvo Partizan, folklor, pjevački zbor, limena tamburaška glazba. Imali smo divne vrtlare koji su po skicama uređivali cvjetne mozaike. Nitko to nije dirao. Svi smo uživali u ljepoti parkova. Krenuo je život, svi su radili, rudnik je automatiziran – trake, demperi, strojevi Aladi – visoka tehnologija. Sve što je u Ljubiji bilo, sve je opljačkano i odvezeno u Srbiju, a Ljubija je postala nedođija. Iz kulturnog doma raste trnje, a tamo žive neki ljudi koje su svi zaboravili. Majka Srbija što je opljačkala, nikad vratiti neće. Jadan i glup narod.
Bezimeni rat
Kad se zakuhalo u Sloveniji, a nad Zagrebom zuje avioni, odem u zagrebačku džamiju, uzmem razglednice s džamijom da upozorim braću i sestre što mi se sprema – da traže mjesto gdje će glavu skloniti. Iz Sarajeva sestra Suada na moju razglednicu ljuto odgovara: „Što vi tamo s Tuđmanom zakuhavate? Mi se sa Srbima dobro slažemo.“ Rekla sam joj da će biti krvi do koljena. Kako su naivni muslimani, Srbi razmjestili tenkove i topove po brdima, a oni njima pite nose. Brat Hare živi u Islamu prekršten u Ljubiji. Napisala sam ako se ne bude zvao Islam, bit će nedođija, a muslimani zečevi. Sestri Seni u Jablanicu da iz podruma izbaci gljive pa da se tamo sakriju. Nitko mene nije slušao. Srbi kupe sve, muslimane, Hrvate iz Islama, Hambarina, Prijedora ubijaju. One koje nisu ubili, odvezli su na Manjaču. Smjestili u štale gdje se gojila stoka. Među njima moj brat Hare i sin mu Nino kojem se tek rodio sin. Iz kuće su ih odveli „preventivno“ da slučajno ne bi digli ruku na Srbina. Koja pokvarenost! Svaki dan su ih premlaćivali i takve krvave bacali na đubre, a nitko im nije smio prići. Umirali su u mukama od sepse. Svaku noć su nekoga izveli i više se ne bi nikad vratio. Brata su mi toliko tukli da je bio sav plav, zelen pa žut, natečen. Nudili su logorašima komad kruha tko bude išao sijeći stabla. Hare je sinu rekao: „Gladuj, ali nećeš ići.“ Trebalo je njima drvo za sanduke njihovim herojima, palim borcima.
Ziko i Bakir
Ziko je završio kao logoraš kod Bihaća gdje je Srbima kopao rovove na prvoj crti. Vratio se sa 48 kg izgledavši kao sablast. Bakir je mobiliziran u srpsku vojsku, ranjen u trbuh i ostao bez oka. Dvaput je samom sebi morao kopati grob samo zato što je robijašima dobacio cigarete. Nije ih smio čak niti pogledati. Nakon što je ranjen, prevezen je u B. Luku gdje je liječen. Bili su negdje na bojištu gdje su muslimani napustili kuće. Srbi su se razletjeli pljačkati. Bakir je legao na ledinu i zaspao. Kad se probudio, Srbi oko njega su mu se smijali jer su mu navrh glave stavili lehvu s vezenom molitvom iz Kur'ana. Došao je k sebi i kad su se udaljili, smotao ju je i spremio u torbu. To je jedino što je iz rata uzeo. Poklonio mi ju je i danas stoji u mom stanu iznad vrata. Pitam se je li živa žena koja je to vezla.
Fajko i sinovi
Sa Sane su dovezeni autobusima. Stiže jedan autobus pun mrtvih tijela. Ljudi su se pogušili. Pratitelji „šaljivdžije“ zapečatili su cijeli autobus da nema zraka, tako da su se svi ugušili. Komandir logora kaže: „Vozi to natrag, ja primam samo žive ljude!“ Traže logoraše medicinske struke za pratnju Fajkova oba sina. Vesele se djeca što se vraćaju kući. Sve su te mrtve ljude pobacali kod Ključa u neku provaliju gdje su završila oba Fajkova sina. Srbi ne ostavljaju svjedoke. Zaključila sam da zvijer živi u čovjeku, samo joj treba dati priliku, a netko se takav rodi. Sjetila sam se amidže Hasana kako je završio s klipom u mozgu. Uzeo ga Bog da ne vidi mučenje sina Fajka i ubijanje njegovih unuka. Samo mu jedan unuk preživi, jedan Srbin ga spasi. Jedini je Fajko od Biščevića naslijedio genetski kod za stjecanje od Malićbega Biščevića. Bio je vrijedan, školovan skupa sa svojom trojicom sinovam a da su oni doživjeli normalan život, bili bi bogati za pamćenje. Prvi je bio na udaru. Srušili su mu kuću, prekopali joj temelje bagerom u potrazi za zlatom. Kad je Fajko umro, ostavio je jedinom sinu u anamet da se izgrade dva minareta na Hamzibegovoj džamiji u spomen na dva sina u Sanskom Mostu, što je i učinjeno. Strše dva minareta u nebo kao opomena živima kakvo zlo živi među ljudima.
Međunarodni Crveni križ
Nisam znala gdje su mi trojica braće. Otišla sam u zagrebački Crveni križ i podnijela prijavu neka ih traže. Satima sam čekala da uopće dođem na red. Bilo je mnogo ljudi od kojih je svatko nekoga tražio. Rekli su mi da su njihovi ljudi na terenu i da dođem za 10 dana. Kad sam došla, kažu da su živi Muharem i njegov sin Nino. Uvedeni su u računalo u logoru Manjača. Svi evidentirani sigurno će preživjeti. Kažu da se nadam da ću ih vidjeti i da rade na tome da ih izvuku u Hrvatsku i šalju u druge zemlje koje će ih primiti. Mom plaču nigdje kraja.
Rat još traje – dolazak logoraša s Manjače
Odmah sam se stvorila u Karlovcu. Svi su bili smješteni u vojne kasarne. Ispred kasarne policija, na vratima i prozorima vire ljudi. Pitam policajca gdje da tražim brata, a on mi odgovori neka slobodno uđem među njih, da su miroljubivi. Briznula sam u plač, ja najbolje znam njihove duše. Uđem i vidim masu skeleta izmučenih ljudi, bez sjaja u očima i kao da je život izašao iz njih. Vičem: „Ljudi, ima li tko iz Ljubije?“ Javili se neki ljudi i pitam ih ima li tko od Biščevića. Došao je Fajko i rekao mi da je Hare na pregledu kod doktora. Čekam pred ambulantom, a srce hoće da mi iskoči. Eto ga, izlazi. Kost i koža, smanjio se, oči izgubile sjaj i nigdje onog mog brata Zvrka. Plačem i grlim brata. Kažem da idemo na kafu. Izlazimo, a ostali nas čeznutljivo gledaju. Jadni misle da ne smiju izaći van iz kasarne. Sjeli smo u kafić, Hare kaže da je Nino ostao na Manjači. Tješim ga i kažem mu da sam doznala da je Ziko logoraš i kopa rovove na prvoj crti kod Bihaća. Bakira su mobilizirali u srpsku vojsku. Vraćamo se u kasarnu, a ljudi još bojažljivo vire s vrata. Steglo mi se srce i povičem: „Ljudi, što napraviše od vas? Da ste barem nekog dobro natukli!“ Netko viče: „Ja se vraćam, gospođo!“ Taj koji se vratio sigurno nije isti čovjek. Molim boga da preživi i da danas mirno živi uz svoju porodicu. Dolazila sam stalno u Karlovac. Logoraši su polako izmilili iz kasarne. Svaki put kad sam dolazila, bili bi slobodniji. Priča Hare kako je jedan stigao na plac pa trguje. Dobili su odjeću, a on je jednu jaknu prodao i kupio cigare. Čovjek se poželio pušiti. Dobro su ih hranili i živost se počela vraćati u ljude. Još kad sam rekla mojim Ljubijcima da napišu poruku da su slobodni i u Hrvatskoj i da ću sve poslati preko Caritasa, nisu vjerovali svojim ušima. Svi su se bacili na pisanje. Imala sam vezu da su na kućni prag dobivali pisma. Sve poruke otišle su zajedno s porukom moga brata. Ljubijci koji tu žive odmah su obišli logoraše, dali im novaca, cigareta i svega što im je trebalo. Nisu mi dali da brata dovedem u Zagreb. Dogovorim se sa zetom Vladom, uzmemo auto i ukradem brata. Ostavim broj telefona ako Haru budu tražili, Ljubijac će nazvati – mi smo tu začas s njim u Karlovcu. Kad smo došli u stan, kaže mi brat da ga pustim u kupatilo da bude koliko on hoće. Nije se kupao mjesecima. Činilo mi se da je prošla vječnost, a on još nije izašao. Zvala sam ga da se oglasi da je živ. Kako je izgledao, bojala sam se. Došao je malo k sebi pa mu spremam što će obući. Probam mu kaput što sam sinu tinejdžeru šila za zimu. Taman mu, od visokog i snažnog čovjeka postao je kao dječarac. Pripremim mu stvari koje će mu trebati. Bio je nekoliko dana pa ga odvezemo nazad. Došli smo, a logoraši se prebacili u kafiće. Svi kafići puni logoraša koji sjede, piju kafu, puše. Dođe još jedna grupa s Manjače pa druga. Opet Nine nema. Mome bratu ono malo sjaja što se pojavilo u očima, sad se naočigled gasi. Nude Hari da ide u Norvešku, a on ne želi ići dok Nino ne dođe. Molim ga da ide, ima ženu, sina, snahu, unuka koji se tek bio rodio. Ipak se odlučio, sjeo u autobus koji ih je tek vozio na avion za Norvešku, a u tom času zadnji logoraši stižu. Nino je stigao ocu samo da mahne rukom. Bog je velik. Porodicu iz Ljubije teško su izvukli i spojili u Norveškoj koja ih je izvukla iz pakla. Harina supruga Elvira rekla mi je da je bila ljuta na mene kad je dobila razglednicu u kojoj sam napisala što im Srbi spremaju. Elvira mi kaže: „Da sam bar imala u mislima ono što si imala ti.“ Nitko moj ne bi završio u logoru u kojem je bio i njen brat. Sastali su se u Norveškoj i neduho je umrla, a sahranjena je u Oslu. Hvala norveškom narodu i vladi što su spasil bosanske muslimane, a među njima i mog brata s porodicom.
Kraj Bezimenog rata
Prvi put Hare dolazi iz Norveške. Svi se sastanemo u Ljubiji. Nas pet – trojica braće i dvije sestre. Samo Suada nije. Krenemo put mezara u obilazak naših dragih. Mene je stalno opsjedala misao na majku Hasibu te kako će nju i babu Ramu meleći prenijeti. Ramo sahranjen u Bihaću, ginulo se, a ni za kosti se ne zna. Kažem Hari da ću napisati na majčin mezar pločicu s babinim imenom. On veli: „Nemoj.“ Razmišljam kako bi ona bila sretna da nas vidi sve na okupu. Stalno sam imala neke vibracije u stomaku kad sam mislila na zadnju njenu želju. U tom trenutku čujem pucanj. Svi gledamo, a Srbi okitili zaprežna kola suhim hrastovim granama. Pucaju iz pušaka, kola jure, bio je 7. januar – pravoslavni Božić. Uzela sam fotoaparat i poslikala mezare. Dan je bio tmuran, maglovit, a sunca nigdje nije bilo. Dođem u Zagreb, izradim slike i ostanem zaprepaštena - s majčinog spomenika iz mjeseca i zvijezde, kao sunčeva zraka, a sunca nigdje. Pokažem Seni, veli ona da će izraditi ponovo. Isto. Majka Hasiba poslala je poruku. Tim zrakama vjerujem kao što vjerujem u boga.
Vibracije u stomaku su prestale, a pločicu ću ipak staviti.
Centralna radiona Prijedor
Ide Hare posjetiti svoju radionu u kojoj je radilo 200 radnika gdje je on bio šef Imali su puno strojeva na kojima su izrađivali dijelove koji su rudniku trebali, a i servisirali. Ima što vidjeti, samo zidovi, ničeg nema. Sjede dva Srbina, njegovi radnici, razgovaraju. Kad su ga vidjeli, skočiše. „Gdje si, Hare? Jesi li se vratio? Hajde, pokreni ovdje da se nešto radi!“ Hare će njima: „Htjeli ste svoju državu pa pokrećite! Ja se nikad vratiti neću.“ Oni počeše priču da oni nisu htjeli i da nisu mislili tako. Pita Hare njih što oni uopće tu rade – čuvaju prazne zidove sad kad je sve pokradeno. Sve ono vrijedno je u Srbiji, a ostali su sami uzeli.
Islam (danas D. Ljubija)
Svako ljeto oživi, dolaze muslimani, „zečevi“ koje su Srbi lovili i ubijali, a ono što ne ubiše, potjerali su u bijeli svijet. Dolaze u posjet, popravljaju svoje kuće, prave i nove. Od džamije koju su Srbi srušili, naprave još ljepšu. Njihovu crkvu nitko nije ni dirnuo, ona stoji netaknuta i danas. Ne pamtim kad je napravljena, a imam 75 godina. Samo su dvije srpske porodice živjele u Islamu, a sve drugo muslimanski živalj. Kad je crkva pravljena, nije pravljena s dobrim namjerama – valjda su samo čekali da je musliman sruši pa da pokolj davno počne. Muslimanima Božja kuća nikad nije smetala, baš naprotiv, slobodno neka se mole Bogu. Srbi nikad nisu išli u tu crkvu, a danas ako idu, idu iz inata, a ne iz vjere.
Ljubija Rudnik (danas nedođija)
Svi strojevi, demperi, bageri, automobilske trake, sve vrijedno Srbi su poslali u Majku Srbiju, a ostalo su sami pokrali. Ničeg nema osim oronulog i izumrlog rudnika. Doselili neki novi ljudi i starci koje su svi zaboravili. Jad i bijeda, iz nekadašnjeg društvenog doma sada raste trnje.
Biskup Komarica
Nijedan general bivše vojske nije mu ravan. Kakav je to strateg bio za ovog Bezimenog rata! Uvijek je novac stizao iako je sve bilo blokirano, naizgled je samo golub pismonoša mogao preletjeti. Slala sam i ja novac preko Caritasa, ali nisam znala kako su novci stizali, i to na vrijeme. Kad je rat prestao pa sam malo ispitivala, smislili su kako ljudima pomoći da prežive. Uvijek su tražili pomoć od biskupa. Hrvati i muslimani prodavali su svoja dobra u bescijenje samo da spase glave. Sad nastupaju Caritas i Komarica. Čovjek proda kuću da pobjegne iz pakla jer ne smije imati novce. Zbog toga su ga mogli ubiti. Nastupa Komaričina brigada: podijelit će novac ljudima za koje je uplaćeno u zagrebačkom Caritasu. Položili su novac u banku na ime čovjeka kojega novac čeka kad se izvuče iz B. Luke u Hrvatsku. Bravo, Komarica! Zaslužili ste Nobelovu nagradu. U tome svemu sudjelovali su i Srbi, ali s drukčijom namjerom. Jedan dan dođem u Caritas da pošaljem braći nešto malo novca i lijekova. Zateknem ondje jednu Milevu koja šalje bratu u B. Luku 3000 DM. Mislim u sebi kako to nije pomoć, već neki biznis. Nisam se mogla suzdržati a da ne upitam kad je otišla: „Zar Vi i njima šaljete?“ Odgovor je bio: „Mi ne pravimo razliku.“ Na kraju se ispostavilo da Srbi iz Hrvatske šalju rodbini novac, a oni kupuju jeftina hrvatska i muslimanska dobra. Tek su kasnije ograničili iznose. Zahvaljujem još jednom Caritasu i biskupu Komarici, velikom čovjeku i humanistu
Rastanak s bratom Zikom
Sjećam ga se kad je bio beba. Prohodao je. Bio je prelijep, trčkarao je. Imao je velike crne oči, bijelu put i dugu, bijelu, kovrčavu kosu. Uživala sam kad bih mu prstima uvrtala uvojke. Kad bi potrčao, uvojci su skakutali. Tata ga je htio šišati i govorio je da izgleda kao žensko, a ja sam plakala i nisam dala. Jednog dana kad sam bila u školi, ošišao ga je i nakon toga mu je narasla crna kosa. Dragi moj brate, kad sam te vidjela u komi, tako velikog i snažnog čovjeka koji ne daje niti jednog drugog znaka osim hropca. Srce mi se steglo. Dotakla sam mu obrvu, kosu i milovala mu ruku. Pa zar tebe, koji si mlađi od nas četvero, pa da te Bog uzme? Gladim ti kosu, ruku i kažem: „Dragi moj brate Ziko, bori se. Živi, molim te. Ja sam tu, sestra Safija.“ Dvaput uzdahne: „Ha. Ha.“ Pomislila sam da je taj čas izdahnuo. Skočila sam i opet ga pogledala. Nastavio je disati. Bilo mi je jasno, čuo me je. To je bio naš oproštaj. Probudila sam se u pola tri ujutro i pomolila se za brata, zamislila sam da ga gladim po širokoj obrvi. On se baš u to vrijeme rastajao sa svojom dušom. Dragi Bože, primi ga u okrilje svoje. Molim te, bdij nad njim. U Tebi su snaga i moć, milostivi Bože.
Rastanak sa sestrom Suadom
Kad sam čula da se razboljela, kćerka Meliha ju je dovela kod sebe u Podgoricu gdje živi s porodicom. Sestra mi je bila neizlječivo bolesna. Sahranjena je u Sarajevu pored sina Mehmeda koji je umro sa 17 godina, a i suprug Mahmut je tu. Draga Meliha, neka ti Bog da zdravlje i sreću – ti si majci učinila sve što si mogla. Hvala ti, a molim Boga milostivog da ih primi u svoje okrilje. Allah rahmetile.
Razmišljanje o Bogu
Razmišljajući o Bogu ne mogu, a da ne razmišljam o svojoj porodici. Tko su bili? Kako su živjeli? Što su radili? Nije čovjek samo hrpa kostiju i mesa. Od Boga je dobio dušu na posudbu, da živimo, radimo pošteno i iskreno. Dušu oplemenimo i vratimo Bogu neokaljanu. Ovo posvećujem svome bratu Hari „Zvrku“ i svojoj djeci i unucima da znaju svoje genetske korijene. Moja ljubav će ih pratiti na ovom i onom svijetu.
O duši
Vjerujem da je svi imamo, samo što su neki svjesni i stalno komuniciraju s dušom, neki samo gledaju očima kao iz prazne kante – čak sve i ne vide. Drugi znaju da je tu jer ona je ono što sluša i čuje poruke koje se ne vide. Vjerujem kad umremo da taj nevidljivi dio dalje živi i šalje poruke, samo smo nepismeni da ih dešifriramo. Znam da će duša Rame Begatovića, mog djeda, vjernika, biti sretna i mirna jer sam Kur'an njegov koji je star preko 300 godina poklonila Zagrebačkoj džamiji. To nije povijest samo moje obitelji, nego i muslimana uopće. Poslala sam u vremenski trezor poruku mojim prapraunucima, ako Bog da, da prežive greške koje smo mi napravili, ako prežive, neka ih oni ne prave za 100 godina. Hvala ti, Bože, moja duša živi u svim vremenima. Mojim prapraunucima poruka je iz davne prošlosti da netko misli i na njih.